Drugi pišu — Bojan Vlajić: OČITANJE O ČITANJU (Bojan Savić Ostojić: Lusi)
Ovaj osvrt na Lusi izvorno je objavljen na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, koji sam pomno-sporadično pratio u poslednjih desetak godina. Sa autorom sam uspeo da se sretnem tek prekjuče, u Banjaluci, posle večeri u Banskom dvoru. Nemam dovoljno reči da vam preporučim ovaj blog, koliko zbog akutno-aktuelnih tema koje pretresa, toliko i zbog sočno-živahno-nehajnog izraza od kojeg ovi postovi pršte. Pre koju godinu, usred vrištanja od smeha nad poređenjem “faca šarana koji je sa petog sprata pao na beton”, Bojanu sam rekao da jedva čekam da ih ukoriči i za offline fanove. Na to mi je on, simptomatično, odgovorio: “Možda se i to desi, ne baš skoro ali možda… Inspiracija je nadasve volatilna.”
*
„Najgori dan u životu mi je bio kad sam završio fakultet.“ – Zlatko Delić (1959-2018)
(na fotografiji sa Vidom Davidović)
Prijao mi je sinoćnji boravak u 1646. godini, prikazan na iznadnjoj fotografiji. AD, da ne bude zabune, „kolorizovano“ (djelimično). Prisustvovao sam promociji romana Lusi mog imenjaka sa duplim prezimenom, čovjeka koji se nekim slučajem desio na stranicama ovog bloga i ostavio nekoliko vrlo prijatnih i ohrabrujućih komentara koji ne pomogoše da pišem više. Suva drenovina. Ipak, ti komentari su imali za efekat da sam onomad nabavio Varvarina u Evropi i tako napravio prekid višegodišnje tradicije da čitam samo knjige o avionima i padu Krajine. A profesor sam (i) književnosti, pročitao Orkanske visove u originalu, mrzio svaki sekund (tog objašnjavanja muškarcima nelogične ženske logike)…
Elem, krenimo od onog lošeg. Imam jedan problem sa imenjakovom knjigom. Naslov. Lusi je „nikad prihvaćeni“ nadimak junakinje nejunakinje – ove pisanije – subjekta objekta, koji joj je dao Zoran, narator. Na stranu što mi se ne sviđa zvučno, da čujem samo „Lusi“, vjerovatno da se ne bih upustio u čitanje. Ono, žensko ime – muškarci pišu pjesme i knjige tako naslovljene (imenima ženskih meta), samo što to uglavnom nije „olovka piše srcem“ nego „jaro misli i piše kurcem“ [dosta je pristojnije ovako precrtano, op.a.]. Da je naslov „Луси in the Пионирски парк with нарамак пива и траве“, vjerovatno da bih bio (više) zaintrigiran, najviše zbog lokacije JER BEOGRAD i to Beograd kojeg, uglavnom, više nema.
Imenjak i ja smo godinama vrlo bliski, dijelimo taj neki sentiment ljepote određenog perioda post-Miloševićevskog optimizma gdje je naša, tad jedva punoljetna, generacija imala nešto i to nešto joj je bilo odlično i, ako ćemo I objektivno, bilo je tu puno momenata koji su znatno bolji nego što su danas mlađim punoljetnicima na raspolaganju.
Danguba, Kuglaš, SKC Living Room, Vrtoglavica, Fili, Akademija…
Lusi je, recenzenti su se već složili, „ljubavno pismo“ tom nekom vremenu i stilu života koji ga je pratio u tvrdoj analogiji sa uzrastom likova (iz knjige, pisca, mene, ovoga, onoga). A to je ona rečenica iznad naslovne slike. Kad si student a piješ lozu, i dalje si student. Ako nisi student a piješ lozu, onda si pozni Bora Čorba. To nije lijepo. [I „boem“ je bljutavo, ako ćemo iskreno, prim. aut.] Kad si student, onda najnormalnije svakodnevno imaš priliku da volontiraš u obaranjima rekorda koliko ljudi, koji se većinom i ne poznaju, može da spava na istom podu. Sad kad malo razmislim o tome, čini mi se da je to period kad nevjerovatna količina raznih statista (nam) prolazi kroz život. S obzirom da sam studirao otkuće, moje reminiscencije su, realno, mauna ali ih ima nekolicko i jednim dijelom su vezane za taj Beograd koji je baza ovog romana.
Specifikum tog perioda, vezan za našu generacije i prethodne ali ne i naredne je muzika, koja je tad bila medij kakav više nije. Ukoliko bih htio da izazovem ozbiljnu polemiku, zaletio bih se tvrdnjom da je „Generacija 8“ posljednja u kojoj se zdravi dio iste (nešabani) gnušao na odgovor SVE na pitanje A ŠTA SLUŠAŠ? Štaviše, to pitanje je vjerovatno najbitnije od svih pitanja. Bilo. Sad je nebitno, današnjim, kako studentima, tako i nama bivšim studentima, cijenim, većini. Meni nije ali glupo bi bilo da negiram svijet oko sebe. Sa te strane je Lusi nafilovana referencama koje su, u nekom smislu, kao citati u naučnom radu. Da ne objašnjavam, kontate? Ako ne kontate, onda ću da zakomplikujem: pominju se Jarboli a njihova pjesma „Da li u_stvari ona nije bila oprezna?“ je pomjerila atomski sat za četiri minuta. KAD VAM KAŽEM. To su te opasne frekvencije o kojima je pričao (viši) inspektor Bešević.
Dakle, to je scenografija, uslovno rečeno. A radnja? Radnje je to neko razmotavanje (VHS) mentalne trake sjećanja, efektivno „Lajanje na zv(ij)ezde 2004“ (Beogradski Američki Grafiti), gdje posmatramo simpatičnog megazorda bespolnosti sa pet lijevih nogu, ZoLusi, kroz niz dodatno ružičastih sličica kroz ružičaste naočale, gdje na kraju ipak ostaje utisak koji je najlakše opisati stihom Galije, (na šta bi se vjerovatno i Zoran i Lusi ispovraćali), i najlepše kad je, prestani, okreni se i nestani… Da ne otkrivam sadržaj knjige, otprilike je ta situacija, jer iako djeluje da su Zoran i Lusi iz zenita njihovog apsolutnog preplitanja i prožimanja prešli u slobodni pad (u propast života odraslih ljudi), ipak nisu. Da jesu, ne bi bilo knjige, ne bi bilo svih tih pitanja, preispitivanja, šta_ako-va…
Malo dublje odnosno pliće, Zoran, koji je narator, piše o Lusi u distanci sa distance. Odavno je nema, požutjela je slika iz novčanika, Dunavom još brodovi plove a da li se ijedan zove, košava kroz Zoranovu glavu duva toplo-hladno, više toplo ali i malo hladno ali više toplo, pregriza jezik, lomi olovku, uzima drugu, opet. Ostala je rupa i ne popuni je sto vagona pšenice i na svakom zrnu sto bogova. Lusi je bila TA, samo ne TA kakva je u većini plićaka za razonodu nego TA gdje je sve komplikovano I TO TAČNO ZNAMO KOLIKO KOMPLIKOVANO AKO SMO IOLE PREKO 100 IKU. Savršena asinhronizacija njihovih kratkih spojeva je beskrajno simpatična, niz tih nekih stativa i kornera nas drže „na ivici stolice“ sa konstatom FT1P za realizaciju zgoditka, sve nas to efektivno odvraća od natuknutosti da je Zoran kurcoglavac a Lusi psihokurva, gdje oni to jesu za sve, samo nisu za sebe, klasična Sartrova problematika, biće/bitak za sebe i biće po sebi…
Možemo mi misliti šta hoćemo, imamo na to pravo, isto kao što Zoran ima pravo da piše i razmišlja o Lusi a da i dalje ne može shvatiti niti opisati šta je to tačno bilo. A to je jedino moguće opisati Tačno Određenom zamjenicom TO (jer je ona bila TA), samo, takva priznanja uglavnom prekasno priznajemo sebi.
Lijepa knjiga, imenjače. Naša. Hvala ti. Lijepo se prisjetiti tih nekih prošlih života, koje ne bismo preživjeli ni danas ni opet.
